Ivana Brlić-Mažuranić, Šuma Striborova
Razmišljam
Sigurno već znaš da životinje imaju važnu ulogu u bajkama s kojima si se dosad susreo/susrela. Često su to ljupka i blagonaklona bića koja glavnim likovima pružaju utjehu kada im je ona najpotrebnija, no određene su životinje u bajkama prikazane kao zla i pohlepna bića koja donose zlu sreću ili nagoviještaju veliku opasnost.
Prisjeti se životinja u svojim omiljenim bajkama pa s prijateljima i prijateljicama porazgovaraj o njima i pokušaj zaključiti zašto su neke životinjske vrste uvijek prikazane kao donosioci dobra, a neke kao donosioci zla.
Slušam i razumijem
Poslušaj audiozapis jedne od najljepših i najpoznatijih bajki velike hrvatske spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić, a potom odgovori na pitanja u kvizu.
Ivana Brlić-Mažuranić
ŠUMA STRIBOROVA
Zašao neki momak u šumu Striborovu, a nije znao da je ono šuma začarana i da se u njoj svakojaka čuda zbivaju. Zbivala se u njoj čuda dobra, ali i naopaka – svakome po zasluzi.
Morala je pak ta šuma ostati začarana doklegod u nju ne stupi onaj kojemu je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta.
Nasjekao dakle onaj momak drva i sjeo na panj da počine, jer bijaše lijep zimski dan. Ali iz panja iziđe pred njega zmija i stade se umiljati oko njega. Ono pak ne bijaše prava zmija, nego bijaše ljudska duša, radi grijeha i zlobe ukleta, a mogao je osloboditi samo onaj koji bi se s njom vjenčao. Bljeskala se zmija kao srebro na suncu i gledala momku upravo u oči.
– Lijepe li gujice, Bože moj! Gotovo da bih je i kući ponio. – odgovori momak od šale.
– Evo budalaste glave, koja će me osloboditi na svoju nesreću. – pomisli grješna duša u guji, požuri se i pretvori se odmah od guje u ljepotu djevojku, te stade pred momka. Rukavci joj bijeli i vezeni kao krila lepirova, a sitne nožice kao u banice. Ali kako bijaše zlobno pomislila, onako joj ostade u ustima gujin jezik.
– Evo me! Vodi me kući i vjenčaj se sa mnom! – reče guja-djevojka momku. Sad da je ono bio siguran i dosjetljiv momak, pak da brže mahnuo ušicom od sjekire na nju i da je viknuo: – Nisam baš ja mislio, da se sa šumskim čudom vjenčam. – postala bi djevojka opet gujom, utekla bi u panj i nikomu ništa.
Ali ono je bio neki dobričina, plašljiv i stidljiv momčić, pak ga bilo stid da joj ne ispuni želje kad se već radi njega pretvorila. A baš mu se i svidjela jer je bila ljepolika, a on, neuputan, nije mogao znati što joj je ostalo u ustima.
Uze on djevojku za ruku i povede je kući. A živio je taj momak sa svojom starom majkom i pazio majku kao ikonu.
– Evo, majko, snahe. – reče momak, kad stigoše on i djevojka kući.
– Hvala Bogu, sinko. – odvrati majka i pogleda ljepotu djevojku. Ali je majka bila stara i mudra i odmah spozna što imade snaha u ustima.
Ode snaha da se preobuče, a mati reče sinu: – Lijepu si mladu izabrao, samo pazi, sine, nije li ono guja!
Sin se malo ne skamenio od čuda: otkud njegova mati znade da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli: Moja majka mora da je vještica. I odmah zamrzi na majku. Počelo njih troje živjeti zajedno, ali ono zlo i naopako. Snaha jezičljiva, nazlobna, proždrljiva i goropadna. (...)
Drugog dana zapovjedi snaha baki:
– Idi tamo na jezero zamrznuto. Usred jezera ima rupa. Uhvati mi na rupi šarana za ručak.
– Provalit će se led poda mnom, propast ću u jezero. – odvrati baka.
– Radovat će se šaran, propadneš li s njime. – reče snaha.
I opet se sin nasmijao, a baka se tako ražalostila da odmah ode na jezero. Pucketa led pod bakom, plače ona, da joj se suze po licu mrznu. Ali još neće da se Bogu moli, taji pred Bogom da joj je sin grješan.
– I bolje da poginem. – pomisli baka i ide po ledu.
Ali još nije došlo vrijeme da baka umre. Zato preletje nad njom galeb, noseći ribu. Omakne se riba galebu i padne upravo pred baku. Baka uze ribu i donese srećno snasi. (...)
Uveče reče snaha baki:
– Mi ćemo poći u goste kumi, a ti da si ugrijala vode dok se vratim.
Bila snaha proždrljiva i uvijek gledala gdje da se ugosti.
Kad oni odoše, osta baka sama, pa uze onog triješća što joj ga prodalo djevojče, i potpali oganj na ognjištu, a onda ode u komoru po drva. Dok je ona u komori tražila drva, začuje, kako u kuhinji nešto pucka, nešto kucka: kuc! kuc!
– Tko je Božji? – upita baka iz komore.
– Domaći! Domaći! – ozovu se iz kuhinje neki sitni glasovi, kao da žvrgolje vrepci pod strehom.
Dalo se baki na čudo, što je ovo ovako u noći, i ona uđe u kuhinju. Kad ona tamo, ali ono se na ognjištu istom rasplamsale luči, a oko plamena zaigrali kolo Domaći, sve sami mužići od jedva po lakta. Na njima kožusi, kapice i opančići crveni kao plamenovi, kosa i brada sive kao pepeo, a oči žarke kao živi ugljen. Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka luč po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cikću od veselja i hvataju se u kolo. (...)
Čini se baki da se pomladila – nasmije se kao grlica, poskoči kao curica, hvata se u kolo sa Domaćima pa zaigra. Ali joj ipak ostalo još čemera u srcu, a to bijaše tako teško, te kolo odmah stade.
– Božja braćo, – reče onda baka Domaćima – biste li vi meni znali pomoći da ugledam jezik svoje snahe, pa da kažem momu sinu što sam na svoje oči vidjela, možda se opameti?!
Baka stane pripovijedati Domaćima sve kako je bilo. Domaći posjedali uokolo po rubu ognjišta, nožice ovjesili niz ognjište, nanizali se kao čičak do čička i slušaju baku; pa sve klimaju glavama od čuda. Kako klimaju glavama, onako im se žare crvene kapice: mislio bi tko, ono sama vatra na ognjištu plaminja.
Kad je baka svršila pripovijedanje, viknu jedan od Domaćih, po imenu Malik Tintilinić:
– Ja ću ti pomoći! Idem u sunčanu zemlju i donijet ću ti svračjih jaja. Podmetnut ćemo ih pod kokoš, pa kad se izlegu svračići, prevarit će se snaha: polakomit će se kao svaka šumska guja za svračićima i isplazit će jezik.
Svi Domaći ciknuše od radosti što se Malik Tintilinić tako dobro dosjetio. (...)
Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. (...)
Majka pak radosno pođe do sina govoreći:
– Otpremi je, sine, otkud si je doveo, sad si na svoje oči vidio koga u kući hraniš. – I mati htjede da ogrli sinka. Ali sin bio baš posve budalast čovjek, pa se još više usprkosio i suprot sela i suprot majke i suprot istih svojih očiju. Neće da sudi ženi-guji, nego još vikne na majku:
– Otkud tebi svračići u to doba, vještice stara? Nosi mi se iz kuće! (...)
Kad je došla večer, uze baka u torbu nešto kruha i nešto onih luči, što joj ih je dalo ubogo djevojče. A onda ode kukajući iz kuće sinove. Čim je mati prešla preko praga, utrne se vatra na ognjištu i pade raspelo sa stijene. Ostadoše sin i snaha u mračnoj izbi – i sada sin osjeti kako je počinio veliku grjehotu na majci, i pokaje se jako. Ali ne smije da ženi o tom govori jer je plašljiv, nego joj kaže:
– Hajdemo za materom, da vidimo kako će poginuti od studeni.
Skoči veselo zlorada snaha, nađe im kožuhe, obukoše se i odoše iz daleka za staricom.
A baka žalosna ide po snijegu, u po noći, preko polja. Kad je došla na jedno veliko strnište, uhvati je takova studen da nije mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one luči, razgrne snijeg i potpali vatru da se malo ugrije. Jedva se luči rasplamsale, ali ono čudo! Eto iz njih izlaze Domaći, upravo kao da je na kućnom ognjištu! (...)
Pripovjedi baka Domaćima kako se budalasti sin još više pozlobio na nju otkad se i on i selo uvjerili da je u snahe zaista gujin jezik. – Izagnao me, a vi pomozite, ako znate.
Malo šute Domaći, malo tepu snijeg s opančića i ne znaju baki savjeta.
Ali onda Malik Tintilinić reče:
– Hajdemo do Stribora, starješine našega. On svačemu savjeta znade. I odmah se Malik popne na glogov grm, zviznu u prste, a ono iz mraka preko strništa dokasa k njima jelen i dvanaest vjeverica. Posadiše baku na jelena, a Domaći posjedaše na vjeverice i pođoše put šume Striborove. (...)
Tako stigoše do šume Striborove, i ponese jelen baku kroz šumu.
Spozna snaha sve u mraku da je ono šuma Striborova, gdje je ona već jednom radi grijeha ukleta bila, ali od velike zlobe ne može se ni sjetiti svojih novih grijeha, ni pobojati se za njih, nego se još više raduje govoreći: – Propast će neuka baka u ovoj šumi sred tolikih čarolija. – i poletje još brže za jelenom.
Donese dakle jelen baku pred Stribora. Stribor pak bijaše šumski starješina. Sjedio je sred šume, u dubu tako velikom da je u njem bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, srebrnom ogradicom ograđeno. Pred najljepšim dvorom sjedi Stribor na stolici, u crvenoj kabanici.
– Pomozi baki, propala je od snahe-guje. – rekoše Domaći Striboru, kad mu se bjehu poklonili i oni i baka. Pripovjede oni sve, kako je bilo. A snaha i sin došuljali se do duba, pa kroz crvotoč gledaju i slušaju što će biti. Kad su Domaći svršili svoju pripovijest, reče Stribor baki:
– Ne boj se, starice! Ostavi snahu neka živi u zlobi, dok je zloba ne dovede opet onamo otkuda se prerano oslobodila. A tebi ću lako pomoći. Gledaj tamo ono selo, srebrom ograđeno!
Pogleda baka, a ono njezino rodno selo, u kojemu je mladovala, a u selu proštenje i veselje. Zvona zvone, gusle gude, zastave se viju, a pjesme podcikuju.
– Uniđi kroz ogradicu, pljesni rukama i pomladit ćeš se odmah. Ostat ćeš u selu svome, da mladuješ i da se raduješ, kao pred pedesetak godina! – reče Stribor.
Razveseli se baka kao nikada, poletje odmah do ogradice, uhvatila se već rukom za srebrna vratašca, ali se uto još nečega sjetila, pa upita Stribora:
– A što će biti od mog sina?
– Ne budali, bako! – odvrati Stribor. – Otkud bi ti za svoga sina znala? On će ostati u ovom vremenu, a ti ćeš se vratiti u mladost svoju! Ni znati nećeš za kakvog sina!
Kad je baka ovo čula, zamisli se teško. A onda se polako vrati od ogradice, dođe natrag pred Stribora, nakloni se duboko i reče: – Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti sina!
Kad je baka ovo izrekla, strahovito jeknu cijela dubrava, prestadoše čari u šumi Striborovoj, jer je baki bila draža njezina nevolja nego sva sreća ovog svijeta.
(ulomci iz bajke)
Jeste li znali?
Kao i mnogi drugi likovi u bajkama Ivane Brlić-Mažuranić, vođa Domaćih, Malik Tintilinić, temelji se na maliku, liku iz narodne predaje, nestašnom i zaigranom dječaku koji je katkad dobar, a katkad pomalo i zao. Uz malika su diljem Hrvatske vezana različita vjerovanja. U Istri se, primjerice, vjerovalo da će malik donijeti blago onomu tko mu ukrade crvenu kapicu.
Povezujem
Prethodnih si se godina već upoznao/upoznala s djelima Ivane Brlić-Mažuranić. Prisjeti se Regoča, Jagora, Sunca djevera i Neve Nevičice i ostalih njezinih junaka i junakinja. Koja ti je priča iz davnine ostala u najljepšemu sjećanju? Jesi li se ikad zapitao/zapitala o spisateljici koja ih je osmislila?
Upoznaj Ivanu Brlić-Mažuranić i njezino stvaralaštvo kroz autobiografiju koju je napisala na poticaj tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Ona je, naime, prva žena koja je postala članicom Akademije 1937. godine.
Stvaram
Pogledaj nagrađeni animirani film Šuma Striborova, koji je prema bajci Ivane Brlić-Mažuranić snimio poznati škotski redatelj Al Keddie, a potom zajedno s prijateljima iz razreda osmisli i ostvari kreativni zadatak.
U dogovoru s prijateljima i prijateljicama iz razreda načini masku prema odabranome liku iz Šume Striborove. Za izradu možeš upotrijebiti bilo koju tehniku, važno je samo da masku možeš pričvrstiti na lice.
Zajedno odaberite jedan ulomak iz Šume Striborove, dramatizirajte ga, a potom i odglumite pred ostatkom razreda.