preskoči na sadržaj

Osnovna škola Sesvetska Sela

Login
Oskar znanja 2018.

Rita Zonjić, učenica 8. razreda naše škole, i ove je godine osvojila Oskar znanja kao državna prvakinja u poznavanju hrvatskoga jezika 2018.

Projekt

Školska himna

Školska himna

Tekst: Olgica Pavičić-Čović, prof hrv. jezika
Glazba: Gordana Vojnović, prof. glaz. kulture

U Letničkoj ulici
Baš na broju pet
Sakrila se naša škola
Cijeli mali svijet.


Narančasti prozori
Što joj radost daju
Od čistoće blistaju
Sve je k'o u raju.


Tu se prva slova pišu
Tu sva djeca crtež rišu
Tu se dijeli, tu se množi (ritt.)
Tu se svako srce složi


Pripjev:
NEK' NAM SRCE BUDE PUNO
NEK' NAM ZNANJE UVIJEK CVJETA
NEK' PUTEVI SVI TE VODE
DO NAJDRAŽE ŠKOLE SVIJETA. 2X


Finale:
Nek' putevi svi te vode
Do najdraže škole svijeta.

Raspored zvona
 JUTARNJA SMJENA
sat početak kraj
1.  8:00 8:45
2.  8:50 9:35
3.  9:45 10:30
UŽINA 10:30 10:40
4. 10:40 11:25
5. 11:30 12:15
 6.  12:20 13:05
POPODNEVNA SMJENA
sat početak kraj
1. 14:00 14:45
2. 14:50 15:35
3. 15:45 16:30
UŽINA 16:30 16:40
4. 16:40 17:25
5. 17:30 18:15
6. 18:20 19:05
e-Dnevnik za učenike

e-Dnevnik za nastavnike

Office 365

Idemo u srednju!

Klokan bez granica

 

Hour of Code

Kalendar
« Studeni 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 1 2
3 4 5 6 7 8 9
Prikazani događaji

E-usmjeravanje

edu.hr

Loomen

Portal Nikola Tesla

PLAVI TELEFON

e-Dnevnik

e-Matica

MZOS

CARNet

e-Škole

Prometna učilica

Elektronički identitet

Središnji državni portal

Ponavljanje gradiva

Za učenike

Portal za učenike

Pitajte učitelja

Portal Učenici

EDU knjižara

eLektire

Sigurniji internet

e-škola

Srce za djecu

Stipendije

IZVJEŠTAJ S KNJIŽEVNOG SUSRETA

U utorak, 16. prosinca Osnovnu školu Sesvetska Sela posjetio je Božidar Prosenjak. On je pisac čija se djela nalaze i u našoj lektiri.

Organizirali smo mu lutkarsku predstavu naziva Sedam jedinica koju je napisao. Predstavu je izvodio 3. b, a u publici su bili učenici svih trećih razreda. Nakon predstave gospodin Prosenjak nam je pričao mnoge zgode prema kojima su nastajale njegove priče.

Na kraju susretasmo mu mogli postavljati pitanja, a nekim učenicima je podijelio autograme.

Maks Sakač

 

Intervju s Božidarom Prosenjakom

Pitanje: Mogu li zadaće biti zanimljive?

Božidar Prosenjak: Mogu ali ako ih radiš najbolje,tako da u njih uložiš sve svoje sile. Budi najbolji u malim i svakodnevnim stvarima,pa ćeš postati najbolji i u velikima.

Marina: Zašto moramo pročitati sve što dobijemo za lektiru? Neke knjige su jako debele. Zašto djeca ne smiju birati knjige koje ih zanimaju?

Božidar Prosenjak: Draga Marina, knjiga je hrana za dušu, pa tako i lektira. Kad bismo jeli samo ono što volimo, djeca bi vjerojatno izabirala uvijek samo slatkiše i sokove ili samo slaniče i sendviče, a to nije dobro, a niti dovoljno za zdravlje. Ponekad trebamo pročitati puno rečenica da bismo našli onu koja je za nas važna i korisna, koja je vitamin ili mineral za dušu. Ponekad se čak, kao i u rudniku dragocjenih metala, mora izbaciti puno zemlje i beskorisne rudače da bi se našio zlato, razumiješ? Ali, nije uvijek najvažnije niti to. Ponekad je čitanje samo trening od kojega se ljudska duša širi, raste ili osnažuje. A zar sportaši ne vježbaju i ne treniraju da bi dosegnuli medalje? I ne izabiru li oni baš najteže vježbe i pri tome baš tada ne odustaju? A izabrana obvezna lektira u školi i nije baš za neke jako velike čitače, to je samo nužan minimum da nam narod u cjelini ne zakržlja i da može poslije sebe opet uzgojiti novi zdrav i normalan naraštaj koji će biti sposoban opstati. Znaš, neki narodi su zaista nestali s lica zemlje zauvijek. Osim toga, vidiš i sama da ima puno ružnoga oko nas, a tome se moramo oduprijeti. Cesto smo za to preslabi i to je dobro priznati. Ali, ne zato da bismo prezirali jedni druge ili da bismo im se rugali ili odustati, nego da saznamo kako su to drugi premostili, iako je i njima bilo teško. I da možemo drugima oprostiti ako su posustali ili pogriješili. Zato slobodno potraži pomoć učitelja, gospođe knjižničarke, nekoga u obitelji, prijateljice ili prijatelja. Povjeri se, razgovaraj, traži savjet i podršku. Meni su upravo neke teškoće priskrbile divne prijatelje za cijeli život. Takve o koje se možeš uvijek osloniti. Na kraju zaboraviš muku po kojoj si stekla ta ko veli ko blago kao što je pravi prijatelj.

ZA SVOJE SE CILJEVE MORAŠ BORITI

1. Kakav ste bili učenik, s koliko ste prolazili i koji Vam je predmet bio najdraži i najomraženiji?

Nažalost bio sam kampanjac. Znao sam se opustiti neko vrijeme. Ali, žestoko sam se uhvatio knjige ako je zagustilo. U prirodi mi je upornost, to znaju svi  oko mene. Mogu potegnuti, a od roditelja sam naslijedio ljubav prema radu. U mojim sjećanjima na mladost i djetinjstvo najljepši trenuci nisu zabave s vršnjacima, nego užitak zajedničkoga rada s roditeljima na selu, često u polju. Tu sam shvatio da je i moj rad, iako sam bio najmanji, jednako vrijedan i važan. To, da si s njima kad te drugi trebaju prava je ljubav. A od ljubavi nema veće sreće. Zato i danas govorim svojim suradnicima da smo mi tim i da onaj koji najlošije radi određuje ukupnu vrijednost završenoga posla. Zato je jako važno da hrabrimo i podupiremo one pokraj sebe, a ne da ih ismijavamo i da im se rugamo. A nema veće motivacije od dobroga primjera. Inače, znala mi se zalomiti tijekom školovanja i koja jedinica ili dvojka, ali nisam se s tim mirio. Na polugodištu sam se uglavnom vrtio oko četvorke, a na kraju godine dosegnuo bih peticu. Jer, za svoje se ciljeve moraš boriti. Ipak, od svih školskih sati najviše sam volio veliki odmor.

 

2. Kako vam se čini današnja škola?

Ako bolje razmislim u školi sam uvijek najviše volio društvo, svoje prijatelje. Veselilo me biti s njima. Učenje je dolazilo nekako usput. Mislim da se to nije promijenilo. Znanje sam zapravo polako otkrivao preko profesora.

 

3. Kakvi su bili profesori u ono vrijeme?

Oduševljavali su me neki profesori. Divio sam se njihovoj ljudskosti i znanju, ali još više onima koji se nisu svijali pred istinom. To su bili uistinu veliki ljudi. S nekima sam se i sprijateljio, posebno na fakultetu pa smo ostali u vezi sve do danas. Naš razrednik Mozetić mogao je predavati sve predmete u gimnaziji. Ono što se promijenilo su batine. Pojedini su nam nastavnici nadijevali ružne nadimke, a neki su nas čak i tukli. Sjećam se profesora iz glazbenog iz Koprivnice koji je bio jako grub, ali sve pjesme iz naše baštine koje znam upravo me on naučio. Zamislite, u osnovnoj školi pod njegovim smo ravnanjem postavili na scenu cijelu, pravu operetu, gotovo kao profesionalni ansambl. Taj čovjek nam je htio utuviti nešto u glavu, makar i na silu. Bilo mu je stalo. Danas su neki nastavnici ravnodušni, ali i đaci. Uvijek je bilo i jednoga i drugoga. Neki ljudi rade za novac, a drugi za dobitak. Škola je kao i život, u jednoj ruci smijeh, a u drugoj suze.

 

4. Današnji učenici ne vole hrvatski i matematiku, zašto?

Ima jedna šala: dvije su majke razgovarale o svojoj djeci. Jedna se oholo hvalila kako je njezino dijete naprednije jer je ranije prohodalo i ranije progovorilo. Drugoj je to bilo neugodno slušati pa je pognula glavu. Kad je to vidio njezin suprug, umiješao se u razgovor i odgovorio oholoj majci: „Istina je, vaše je dijete prvo progovorilo, a naše je progovorilo tek kad je počelo misliti!“ Ovo bi se moglo primijeniti i na hrvatski i matematiku. Kod tih se predmeta traži od djece novi napor, a svi mi novome pružamo otpor. Ali kad se to svlada, stane se na stepenicu više, baca se novo svjetlo i na sve ostale predmete. Tada se raste duhom. Traži se kritička misao. Bez toga nema niti hrvatskoga, a niti matematike. Ja mislim da sva djeca ne odrastaju jednako, nekima to treba protumačiti u više koraka, a ima ih koja se ne zainteresiraju nikad. Takvima treba pomagati da shvate što je moguće više do kraja školske godine, ali ih nikad zbog toga ne bi trebalo rušiti da padnu razred. Oni su možda u životu predodređeni za nešto drugo, a neki će stvoriti ponešto lijepoga i bez toga. Ne trebamo to shvatiti tragično. Vidite, kad pošaljete skupinu djece u šumu, pa se izgube, dovoljno je da jedno dijete zna izlaz.

 

5. Što Vas je potaknulo da napišete „Rođenje Isusovo“?

Ozbiljan pisac nikad ne piše tek tako. Ma kako male pričice bile, u njima je uvijek pohranjeno neko životno iskustvo ili korisno znanje. Na primjer, u slikovnici „Golub i sokol“ opisao sam kako je zlo došlo na svijet. A u „Rođenju Isusovom“ prikazan je jedan životni princip. Josip i Marija su kao marljivi i štedljivi ljudi sa sobom na daleki put ponijeli hranu, toplu odjeću i novac. Ali, pomažući druge u nevolji ostali su bez svega toga. Odrekli su se da bi pomogli druge. I što se događa? Upravo kad im je najviše trebalo pastiri im donose krzno i hranu, a tri kralja zlato. Tako su dobili i više nego što su prije imali. Često sam u životu i sam pomagao ljudima koji mi nisu bili u stanju nikako uzvratiti. I zaista, kad sam u Parizu zamalo ostao pod mostom bez smještaja, bez hrane i novca, sanjao sam san i u tom snu mi je bilo ponuđeno rješenje kako trebam postupiti da bih se izvukao iz teške situacije, pa kad sam tako postupio bio sam izvađen iz neprilike kao kesten iz vatre. Ili na primjer kad sam kupovao kuću toliko mi je prijatelja priskočilo u pomoć da sam na kraju morao reći: „Dosta, hvala Vam, dragi prijatelji, ali više ne trebam!“ I to je bogatstvo, a ne samo novac. Nisam, dakle, tu slikovnicu pisao napamet, nego iz gorućega iskustva. U Bibliji su zapisana višetisućljetna iskustva cijeloga jednoga naroda. Gotovo da nema životne situacije u kojoj se čovjek može naći a da tamo nije opisana. Biblijske teme koristili su mnogi veliki umjetnici na svijetu. Zar mislite da je to slučajno? Čovjek, kad se rodi, uči hodati, uči govoriti, ali isto tako uči i prave životne vrijednosti, bez kojih ostaje puzavac po društvenoj kaljuži.

 

6. Kako birate ilustratora?

Najbolje je kad ilustrator surađuje s piscem, ali to se ne događa uvijek. Neki nakladnici sami odlučuju, pa tu bude i promašaja. Kad su mi pokazali naslovnicu za „Divljega konja“ u „Znanju“ prigovorio sam da ilustrator Rudi Labaš, koji je inače vrhunski likovni majstor, nije dobro pročitao roman, jer je na naslovnici nacrtao konja koji ponire, a konj se na kraju priče diže u vis, ima krila i leti. Bila je to pogrešna poruka. Rekao sam urednici, gospođi Veri Barić: „Zarotirajte konja!“, ali mi je ona odgovorila da su korice već otisnute i da bi to koštalo dodatne dvije tisuće maraka u ono vrijeme. I tako je naslovnica ostala do danas. Vidite, ništa ne može zamijeniti dogovor među ljudima u pravom trenutku. Jer, sve se događa u pravo vrijeme. Ako ne dobiješ u hrani ono što ti je potrebno dok rasteš, nikad to više nećeš moći nadoknaditi u punoj mjeri, a slično je i sa znanjem. Mnogi veliki ljudi su se jako kajali zbog vlastitih propusta u mladosti. Znanje je tvoje bogatstvo i kad si gol.

 

7. Što je poticaj za neku priču (roman)?

Stvar je vrlo jednostavna. Zna li netko lijepo pjevati ili svirati, on će pjevati i svirati kad se skupi dobro društvo i kad mu se pruži prilika, jer to grije njegovo srce, ali donosi veselje i u srca drugih ljudi. Tako je i s pisanjem. Iako zahtijeva veliki rad, ništa na svijetu ne donosi tako lijep osjećaj kao pogled na završeno djelo. Kad moja supruga vidi oko stola glave svoje zdrave i razumne djece, ona sva blista. Jednako se osjećam i ja sa svojim knjigama, kao da su moja djeca  Jedan moj prijatelj veli: „Ti si kao trudnica, stalno nosiš u sebi neke ideje!“

 

8. Da niste pisac što biste bili?

Kad biste samo znali kolike i kakve sam sve poslove radio? Istovarivao sam vagone, čistio urede, bio sam poljoprivrednik, poslovni čovjek u upravnom odboru stambene zadruge „Novi stan“, radio sam u turizmu, prevodio sa stranih jezika, bio sam novinar, organizator kulturnih priredbi, svirao sam dvije godine električne orgulje u jednom sastavu, bio sam policajac-saobraćajac, novinar, izdavač i urednik, a po zanimanju sam profesor i da ne duljim… No, nešto je uvijek nedostajalo. A onda sam shvatio. Svatko u sebi ima neki dar, nešto u čemu je najbolji. Možda i bolji od drugih, ali zbog toga se ne trebamo praviti važni, jer taj dar nam je darovan zato da njime služimo ljudima oko sebe, da im budemo od koristi. I da zaradimo svoj kruh. I kad tako činimo, tada smo najsretniji. To je najveća sreća. Mnogi ljudi to ne razumiju, jer talent ponekad traži od nas velike žrtve. Za neke je talente potrebno biti široke kulture, ali i široka srca. Bez toga se talenti tope kao led na suncu. U svom poslu se susrećem s mladim ljudima koji imaju talent nobelovca, ali ništa od toga ako ga hrane praznom slamom. Jednostavno talent vas gura da težite prema najboljem, prema savršenstvu. A za to je često potrebno podnijeti i rizike za koje mnogi nisu spremni. Ja sam na primjer morao ostaviti stalan posao, iako sam imao troje djece, jedno u osnovnoj, drugo u srednjoj školi, a treće na fakultetu i suprugu koja je morala ostaviti službu i ostati kod kuće zbog zdravlja djeteta. To je bila vrlo teška i ozbiljna odluka. Da bih to mogao morao sam jako vjerovati u svoje snage, a isto tako da čovjeka, kad stane na pravi put, sve ono što mu još nedostaje, čeka negdje usput, i da ću ja to dobiti u ruke kad mi bude najviše trebalo. Nikad nisam se nisam smatrao naročito dobrim, sposobnim ili savršenim, ali sam uvijek jako težio prema tome. Nikad me nije bilo sramota prihvatiti pomoć, jer sam bio spreman i pomoći. A u tome je obitelj čovjeku najveći oslonac.

 

Jeste li požalili što ste pisac?

Vidite, preko pisanja stekao sam sve svoje prijatelje, a oni su predivni ljudi. Na mnoge sam se mogao osloniti i bili su mi više nego braća. Ponekad sam se pitao bih li ja bio sposoban učiniti za njih ono što su oni činili za mene? Nadmašili su me često jer su oni imali takve talente. Recite, za kakvo blago bi se čovjek toga odrekao? Osim toga, kao pisca primali su me s uvažavanjem ministri i predsjednici država. U jednoj su me zemlji danima vozili pod plavim svjetlom kao što se vozi predsjednike država, u drugoj sam dobio najviši orden, a za vrijeme dodjele vojska je pucala u zrak i na moru su bili ratni brodovi. Sve je to velika čast. Ali, bilo je i dana oskudice kada sam se jako brinuo što ćemo supruga i ja staviti djeci i sebi u tanjur. Ponekad sam morao letjeti dvanaest sati avionom na drugi kontinent da bih tamo,, na drugom kraju svijeta, održao književni susret. Čovjek se onda pita, zašto baš ja?I što ako se bojiš zrakoplova?I na to pisac mora biti spreman. Mislim da me nosi velika ljubav u ovom poslu i ne znam gdje bih je drugdje našao.

S kakvim se problemima susreću pisci poput Vas?

Ponajprije, moraš sebi razjasniti neka pitanja. Na primjer: je li važniji život ili umjetnost? Čemu dati prednost? Tek kad shvatiš da je život najveće dobro na svijetu, tek tada si na pravom putu. Zatim, što je moderno u umjetnosti? Zašto je ona tolike godine opstala i zašto je toliko cijenjena? Deset godina života mi je trebalo da bih našao odgovor na ovo pitanje.  Neki misle da je sve već napisano i da pisci danas nemaju više što pisati, ali to je velika zabluda. Novo i moderno u književnosti su stare i poznate stvari neophodne za dobar život, ali ispričane na nov način koji će ljudi našega vremena opet moći razumjeti. Neki misle da je moderno raditi u kuhinji ono što se radi u zahodu i obrnuto, ali to su gluposti. 

Moderna književnost nisu ekstremnosti, koje je povijest već tisuću puta povratila i odbacila kao bezumnosti. Kao što arhitekt mora prije gradnje najprije imati jasne proračune i nacrte, tako i pisac mora imati najprije jasnoću o mnogim životnim dvojbama, a tek onda uzima pero u ruke. Mnogi misle da je za pisanje potrebna samo mašta i olovka, a ja tvrdim da su pravi i veliki pisci oni koji osim mašte dobro koriste i gumicu za brisanje. I mašta se mora kretati unutar granica. Mašta mora graditi, a ne razarati ljudsku dušu. Baš kao i život, sva vještina pisanja je u pomicanju crte koja dijeli dobro od zla u ljudskoj duši. Ako to jasno ne vidiš, nemoj se hvatati pera. A sve se to otkriva korak po korak u velikoj žudnji za znanje, za istinom. Nema veće avanture od potrage za istinom. Kad god se dodirne istina sva ljudska srca zanijeme, jer to je naša prava hrana od koje živimo. Bez istine se ide u smrt.

Radite li na novoj knjizi (pjesmi) priči?

Dobio sam jednu narudžbu i moram reći da još ne znam kako ću napisati taj novi roman. Već više od godine dana tražim njegov početak, ali ga još nisam našao.

Vaši likovi, jesu li stvarni ili izmišljeni?

Prava književnost nikad nije slika stvarnosti. Ona mora biti nova kreacija. Kad bi umjetnost bila stvarnost, onda bi svaka slika na mobitelu ili kameri bila vrhunska umjetnost, ali mi znamo da nije. Pisac uzima detalje s raznih strana i stvara nešto novo. Umjetničko djelo je stvarnost koja se mogla dogoditi, možda se čak i dogodila, ali to nije važno, presudno je da se ona dogodila u piščevom umu i mašti. Na primjer, kad sam prevodio Baudelairea ili klasike s francuskog jezika za vrijeme studija, studenti su bili oduševljeni, iako ja nisam prevodio riječi, pa čak niti iste fraze ili slike koje je stvarao izvorni pisac, prevodio sam vrlo precizno duh njegove poruke. Vjerujem da se mi razumijemo kad pričamo u istom duhu, tada smo sretni i zadovoljni. U protivnom se ne slažemo, ne vjerujemo jedni drugima i takvi nam sugovornici, pa niti pisci nisu zanimljivi. Kad čitaš neku knjigu, nije dovoljno znati tko je pisac, jako je važno i tko si ti. Ljudi se mogu naviknuti na prljavštinu u tolikoj mjeri da im ono što je čisto djeluje kao da je prljavo. Na prljavoj ruci čisti dio ruke izgleda kao mrlja. Zato je zadaća pisca upravo borba da u čovjeku prevlada ono što je dobro – nasuprot zlu. Jeste li ikad pomislili tko uči vaše učitelje? Ne uzimaju li se tekstovi za vaše knjige od pisaca i znanstvenika? Tako je bilo oduvijek. Zato piščeva odgovornost mora biti u tijesnoj vezi sa životom, ali nije kopija života.

preskoči na navigaciju